- Piše: Čedomir Antić
Prije dvadesetak godina radio sam prevod jedne istorijske sinteze. Izdavač je žurio, a bizarna okolnost bila je da je autor tog važnog pregleda istorije više država bio našeg porijekla i izvanredno govorio naš jezik. Iako je bila riječ o prevodu, nekako sam se mnogo ponosio tim radom. Autor se nije zanimao ni za prevodioca, ni za prevođenje. Kada sam posle dugog vremena završio posao, predao sam rukopis lektorki i profesorki koja je trebalo da bude recenzent. Priložio sam i pismo s mojim zapažanjima i primjedbama na tekst. Ispunjen velikim poštovanjem prema autoru, nisam razmišljao da bi mi moglo biti zamjereno što sam iznio mišljenje o nekim njegovim zaključcima i popisao pojedine faktografske greške koje su se potkrale u tekstu. Ako je ova greška bila upitna (autor je bio redovni profesor i mogao mi je biti djed) druga je bila ozbiljnija – pismo sam poslao preko profesorke-recenzentkinje koja je i bila kontakt. Umjesto odgovora, dobio sam popis mojih grešaka (uključujući i one koje je već ispravila lektorka) i odbijenicu prevoda. U zaključku autor se malo odao tako što je vajkajući se tvrdio da su njegove greške bile prosti lapsusi i štamparske omaške... Knjiga je, ipak, objavljena u mom prevodu, ali to je druga priča...
Pišem ovo posle toliko godina zbog nečega što se zove akademska pristojnost. Kada neki naučnik primijeti da postoje greške ili propusti u radu drugog, red je da mu skrene pažnju učtivim pismom. Ukoliko su greške neispravljive, onda je red da knjigu prvo prikaže u naučnom časopisu. Trebalo bi da se posle razvije nekakva naučna polemika. Tek potom, kada nauka i prosvjeta dobiju najveću moguću korist od ove debate, ona može da pređe u novine. Preporučljivo u ugledne dnevne novine s dodacima posvećenim kulturi ili u demokratske nedeljnike koji su otvoreni za razna mišljenja.
Milan Šćekić, master istorije (čini mi se iz Bara), napisao je prikaz segmenata moje knjige Srpska istorija. Naslov njegovog prikaza je poziv čitaocima da ne uče crnogorsku istoriju iz mojih knjiga. Šćekić je svoj prikaz sažeo u popis navodnih faktografskih grešaka koje je pronašao u mom tekstu. To je jedan od osnovnih načina diskvalifikacije: ne polemišemo s idejama ili sa metodologijom već diskvalifikujemo autora kao neznalicu. U tom metodološkom pristupu ovakvog paškvilantskog prikaza važno je da onaj koji prikazuje pokaže najveće moguće čuđenje, a preduslov tome je da pronađe kolosalne pogreške. Šćekić u tome nije uspio. Pošao je od srednjeg vijeka, mile teme Dukljanima, ali pošto su izvori za ovu temu manje -više poznati već stotinama godina, a pritom ni Šćekić ni ja nismo medijevisti, nije našao ništa bitno... Kada sam pročitao njegovu paškvilu, pogledao sam jednu od novijih istorija nastalih iz pera, profesora Rakočevića sa Univerziteta Crne Gore, inače pristalice Đukanovićeve nacionalne opcije, i vidio da se radi o pitanjima koja bi i njemu mogao da zamjeri ili o sitnicama i nedokazivim pitanjima, koja naravno laiku kome je Šćekićev tekst upućen mogu djelovati značajno. Tek kad je riječ o poznijim razdobljima Šćekić daje sebi na volju pa tvrdi kako je trebalo drugačije da napišem knjigu: te zašto nisam spominjao poznije dukljanske vladare (one koji su vladali posle Bodina), zašto nisam naveo da su i Vukotići bili guvernaduri, zašto Njegoša smještam u poglavlje o Kneževini Crnoj Gori, zašto tako malo pišem o knezu Danilu ili zašto ne spominjem da su 1918. i 1919. širom Crne Gore gorele kuće... Konsultovao sam Rakočevićevu knjigu i vidio da on ne piše o svemu mnogo drugačije, osim što prikriva crnogorsko učešće u Balkanskom ratu i relativizuje akt prisajedinjenja Crne Gore Srbiji...
Problem Šćekićevog pristupa nije samo njegova nadobudnost i nerazumijevanje ne samo istorijske metodologije već i prirode debate o istorijskim temama, on nastupa u svemu kao politikant i eksponent. Pošto je u prikazu citirao i dio kolumne koju sam objavio na stranicama ovih novina, red je bio da makar objavi taj prikaz u nekoj od novina koj izlaze u Crnoj Gori. Nije to učinio iako je ,,Dan’’ otvoren za drugačije mišljenje i debatu. Knjiga profesora Rakočevića, koja u potpunosti negira srpske korijene crnogorske državnosti i nacije, objavljena je u Beogradu od strane izdavača koji je, iako nacionalni Crnogorac, u Srbiji napravio karijeru o kojoj Srbi u Crnoj Gori mogu samo da maštaju. Knjiga je objavljena na ćirilici, a autor je očigledno nije u tom izdanju ni pročitao (inače „Nikola 1.“ na pojedinim mjestima ne bi stajao kao „Nikola I“). Šćekić, međutim, objavljuje prikaz-paškvilu u Novom magazinu, nedjeljniku malog tiraža naklonjenom bosanskom i crnogorskom nacionalizmu. Obraća se jednom uskom krugu ljudi koji već dijele njegovo političko mišljenje. Da nema Novog magazina, u Srbiji ne bi postojao nedjeljnik sa kojim nisam sarađivao. Taj časopis, koji je Šćekićev prikaz najavio na naslovnoj strani, zatvoren je ne samo za mene već i za sve koji misle drugačije od uredništva.
U očekivanju da Šćekić doktorira i nešto objavi, ja ga pozdravljam i želim mu sve najbolje. Nažalost, nije pošao dobrim putem. Istoričari su naučnici, a ne propagandisti. Naučnici ispituju stereotip i bore se sa jačima, a ne služe šovinističkoj ideologiji i ne rade za one koji obespravljuju čitav jedan narod i nastoje da zatru čitavu jednu istoriju.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)